Paradigma drugog mišljenja u zoni pedijatrijske medicine
Možda će roditelji bolesnog djeteta prije započetog liječenja izraziti želju da drugi liječnik pregleda postavljenu dijagnozu i plan liječenja. Drugo mišljenje omogućava roditeljima da budu sigurniji u točnost postavljene dijagnoze, ali ono ujedno olakšava razmatranje i donošenje odluke o najboljoj opciji tretmana. Neki su liječnici “konzervativniji”, neki “agresivniji”. Kad se od roditelja očekuje da odluče o tretmanu svoga djeteta, kliničar treba razjasniti nesigurnosti i evenutalne dvojbe. Prije ili tijekom liječenja roditelje je potrebno ohrabriti i podržati njihovu želju za dobivanjem drugog mišljenja - bez obzira na liječnički stav o nužnosti takvog postupanja. Načini dobivanja drugog stručnog mišljenja su različiti. Djelokrug tog područja nije u potpunosti rasvijetljen. Također nije jasno jamči li taj postupak pouzdanost. Ipak, drugo mišljenje katkad može značiti razliku između života i smrti.UDK 616-053.2
Ključne riječi: UPUTE I SAVJETOVANJE; PEDIJATRIJA; RODITELJI; STRUČNJAK – BOLESNIK, ODNOSI; ODLUČIVANJE
UVOD
Ako je dijete zdravo, možda tijekom odrastanja nikad neće zatrebati složeniju medicinsku skrb specijalista iz područja pedijatrijske medicine. Ali ako se kao roditelji nađemo u nezavidnoj situaciji vezanoj za ozbiljno narušeno zdravlje svoga djeteta, nekoliko je ključnih činjenica koje ne bismo smjeli zaobići. Zdravstvene informacije nikad nisu bile dostupnije i raznolikije nego što su danas. Posljedica je to razvoja kulture informatič kog doba , ali i razvoja primijenjenih znanstvenih spoznaja. U najboljoj namjeri da shvate što se doista zbiva sa zdravljem njihovog djeteta, odgovorni roditelji često se otežano snalaze „ u šumi“ brojnih informacija. Kad se takvo stanje upotpuni „bukom“ u komunikaciji nastale zbog istodobnih kontradiktornih preporuka stručnjaka s jedne strane, a savjeta svojih bližnjih, prijatelja i znanaca s druge, situacija postaje još složenija i neugodnija.
DEFINICIJA DRUGOG MIŠLJENJA
Izraz drugo mišljenje (engl. second opinion) u medicinskoj terminologiji moguć e je definirati kao cjelokupni pregled i uvid u zdravstveni status pacijenta radi davanja prijedloga ili preporuke za najbolje medicinske postupke što ih je obavio drugi liječnik, u pravilu specijalist i/ili subspecijalist, tj. liječnik koji nije bio izravno uključen u dosadašnje medicinske preglede i postupke. Preispituju se: ispravnost postavljene dijagnoze, dostatnost dijagnostičkih postupaka, ispravnost predloženog konzervativnog liječenja (kemoterapija, zračenje, farmakoterapija), predloženi plan operativnog liječenja, medicinsko vještačenje ili nadvještačenje u sudskom postupku, medicinsko vješta- čenje za postupak medijacije (rješavanje spora izmedu oštećenog i počinitelja štete, rješavanje spornih problema mirnim putem) i dr.
PRAVO NA DRUGO MIŠLJENJE
Pravo na drugo mišljenje postaje važna sastavnica suvremene medicinske doktrine.
U svojoj kliničkoj praksi sve češće susreć emo roditelje koji su i prije dobivenog stručnog mišljenja već „obilato“ informirani o problemima svoga djeteta. Te „baze podataka“ iz kojih se crpi informacija su različte: od stručnih i specijaliziranih časopisa, preko internetskih stranica, pa sve do „iskustvenih“ spoznaja bliže okoline. Uza sve dobronamjerne savjete treba se čuvati upozorenja poslovice koja kaže da je put u pakao popločen dobrim namjerama!

Jedno je sigurno, i prema mome mišljenju to bi trebala biti osnovno polaziš te prije svakog traženja cjelovite informacije: svako dijete ima pravo na zdravlje, a roditelj pravo na jasnu i cjelovitu informaciju o dijagnozi, preporučenom liječenju te pravo na cjelovitu obavijest o svim opcijama koje su znanstveno utemeljene i prikladne za medicinsku praksu (1–8).
Posebice je važno da to pravo bude na cjelovit i razumljiv način iskorišteno prije planiranih većih medicinskih zahvata ili postupaka (kao što su, primjerice, invazivna dijagnostika, složeniji kirurški postupci, agresivna farmakološka terapija i sl.). Suočen s ozbiljnim medicinskim problemom svog djeteta, roditelj uvijek ima pravo i odgovornost prihvatiti ili odbiti preporučen medicinski postupak. Što je djetetova dijagnoza ozbiljnija i što je drastičniji ili riskantniji predloženi tretman, to je u pravilu više razloga zbog kojeg će roditelji možda zatražiti drugo medicinsko mišljenje. U takvim se situacijama očekuje da im njihov nadležni liječnik pruži potporu i da s razumijevanjem gleda na njihovu potrebu za drugim mišljenjem (tablica 1). Potreba za traženjem drugog mišljenja svoju važnost dobiva posebice u okruženju suvremene medicine koja, zahvaljujuć i razvoju struke, za iste bolesti nudi različite opcije liječenja. Sustav osiguranja od zdravstvenog rizika i drugi „medikolegalni“ razlozi potaknuli su razvoj nezavisne procjene medicinskih postupaka. Potraga za drugim mišljenjem može biti i posljedica neostvarenog povjerenja koje je nužno u „zdravom“ odnosu nadležni liječnik-dijete-roditelj.
U razvijenim zemljama svijeta mnogi programi medicinske skrbi kao obvezujuć u ili preporučljivu sastavnicu uključuju i drugo mišljenje, radi osiguranja visokog stupnja kvalitete zdravstvene usluge. Takvi sustavi često imaju jasno razrađene i popise procedura koje prije primjene moraju biti potvrđene kao nužne i najpovoljnije, služeći se baš konceptom drugog mišljenja (9–12).
Hrvatsko zakonodavstvo u području prava bolesnika jasno određuje da svaki pacijent ima pravo na zahtjev dobiti i zdravstvenu uslugu drugog mišljenja. U hrvatskoj praksi takvi zahtjevi još su relativno rijetki ako se računaju samo oni koji su prošli formalni put ostvarenja. U praksi se roditelji često oslanjaju na iskustvo svoje bliže zajednice, svojih prijatelja i osoba u koje imaju povjerenja, tražeći odgovore na pitanje: je li taj liječnik dobar i odgovoran ili je pak poznat u narodu kao „stručnjak“. Za te se informacije vežu one: „On je liječio i dijete našeg rođaka ili prijatelja, bili su zadovoljni s tretmanom i ishodom.„ Premda će zaključivanje na temelju „iskustva bližnjih“ najvjerojatnije također pomoći prilikom donošenja odluke, ne možemo reći da je ono znanstveno utemeljeno i da u konačnici jamči ispravnost odluke. Takve savjete niti u kojem slučaju ne možemo svrstati u kategiju pojma: drugo medicinsko mišljenje. Pitanje je i u kojoj mjeri je liječnik čije mišljenje podliježe reviziji motiviran ohrabriti bolesnika, roditelja/skrbnika u traženju drugog mišljenja.
U prikladno uređenim sustavima medicinske prakse, tj. u centrima izvrsnosti, posebice se njeguje vrijednost timskog rada, kolegijalnog formalnog ili neformalnog savjetovanja, ali i poštivanje obveze iznošenja svih važnijih medicinskih prijepora na stručnim kolegijima, kako bi se razjasnile moguće dvojbe ( različite medicinske strategije i pristupi u provedbi medicinskog plana). To su primjeri sustavnog i korisnog načina međukolegijalne suradnje (tablica 2).
Je li odgoda medicinskog postupka zbog zatraženog drugog mišljenja riskantna?
U zoni hitne i neodgodive medicinke pomoći značajno je ograničena moguć nost dobivanja na zahtjev drugog stručnog, nepristranog mišljenja od povjerenja. Zavisno od prirode bolesti, roditelj se koji put odlučuje za početak lije- čenja bez odgode, ali u većini slučajeva traženje drugog mišljenja ne bi trebalo uzrokovati predugu odgodu tretmana najprikladnijeg postavljenoj dijagnozi i prilagođ enog djetetovoj cjelokupnoj potrebi. Rizik od razumne kratke odgode zbog traženja drugog mišljenja ne bi trebao biti veći od rizika koji ide uz prihvaćanje medicinskog postupka liječnika koji se iz bilo kojeg razloga ne čini stručno doraslim u cjelovitosti sagledati djetetov zdravstveni problem. Srećom, prema knjizi „Odluke temeljene na informaciji“ Američkog društva za maligne tumore opće je prihvaćen stav da se „stručnjaci u većini slučajeva slažu i da dobivanje više mišljenja ne uzrokuje opasno odgađanje preporučenog liječenja.“ (tablica 3). Priprema za traženje drugog mišljenja Roditelj koji traži drugo medicinsko mišljenje za svoje dijete mora se pobrinuti da svi medicinski zapisi, dokumenti i opažanja važna za zdravstvenu procjenu, povijesti bolest, nalazi i mišljenja, laboratorijski, radiološki, ultrazvučni i drugi nalazi dostupni prvom liječniku budu dostupni i specijalistu koji će donositi drugo mišljenje. Svi ti izvori važni za stručnu prosudbu moraju se dati specijalistu na uvid dovoljno vremena prije održanog sastanka. Poštivanjem tog pravila izbjeći će se nepotrebno kašnjenje, ponavljanje testova i dodatni troškovi ovog postupka. Za očekivati je, dakako, da specijalist koji daje drugo mišljenje ima i pismeni trag o prvom mišljenju liječnika. Danas se u svijetu, ali i u nas na medicinskom tržištu nalaze servisi koji omoguć avaju i on-line konzultaciju i dobivanje drugog mišljenja. Prije eventualnog odabira takve opcije od velike je važnosti točno procijeniti dosege, vjerodostojnost i vrijednost takvih ponuđenih sustava.
Kako iskoristiti dobiveno drugo mišljenje?
Drugo mišljenje može biti od životne važnosti, posebice u slučajevima kad se odlučuje o medicinskim postupcima zna- čajnim za život. Drugo mišljenje može dati odgovore na pitanja kao što su: Je li prvotno postavljena dijagnoza točna? Hoće li dijete dobiti terapiju zasnovanu na naprednoj tehnologiji i sadašnjem standardu najbolje prakse? Je li kirurški zahvat najbolja opcija? Koji su rizici ili moguće komplikacije tretmana? Koje je najprikladnije vrijeme za početak liječenja?
ZAKLJUČNO RAZMATRANJE
Drugo mišljenje može umiriti roditeljsku opravdanu zabrinutost potvrdom da se prema njegovom djetetu primjenjuje najprikladnije i najuspješnije liječenje. Analitičari paradigme drugog mišljenja preporučuju roditeljima da potraže drugo mišljenje, posebice u slučajevima kad od izabranog liječnika čuju riječi “uglavnom”, “moguće je “, “vjerojatnost”, “rizik” “rijetko” i slične riječi. Ponukani propustima iz medicinske prakse, također se preporuča potražiti drugo mišljenje kad je prva preporuka “ čekati i vidjeti”. Neki procesi brzo napreduju! S druge pak strane paradigma drugog mišljenja, smirenost koju donosi spoznaja da je riječ o pravom izboru, u vremenima iskušenja i sučeljavanja s djetetovom bolešć u, nema prihvatljivu alternativu. Tu dolazimo do važne, i često nedovoljno prepoznate točke: drugo mišljenje ne znači istodobno da je i bolje i kvalitetnije mišljenje od prvoga, ono je baš ono kako se i zove: drugo mišljenje. U slučaju da se drugo mišljenje temeljito razlikuje od prvoga, otvara se potreba organiziranja zajedničkog sastanka na kojem bi, osim liječnika koji su donijeli prvo i drugo mišljenje, sudjelovali i roditelji bolesnog dijeteta, kako bi im se u mirnom okruženju pomoglo u donošenju važne odluke. Jer u trenutcima djetetove bolesti najmanje je potrebna zbunjenost roditelja ponuđenim opcijama. Ako nije lako organizirati sastanak više stručnjaka na jednome mjestu zbog prostornih, vremenskih, financijskih ili drugih razloga, u pomoć mogu priskočiti nove tehnologije, kao primjerice videokonferencija ili slični načini komunikacije na daljinu. Iskrenost, jasno i razložno razmatranje, bez nepotrebne ljutnje zbog eventualnog različitog pogleda na problem, u tim je trenutcima od velike važnosti i značajno olakšava dijalog. Ne smije se zaboraviti da je jedini smisao i konačni cilj: na najbolji način pomoći bolesnom djetetu. Rijetko se potraži i treće mišljenje, a ono je, na žalost, baš ono kako se i zove: treće mišljenje.
LITERATURA
1. Konvencija o pravima djeteta. Dijete i društvo 1999;47-74.
2. World Medical Association. Declaration of Otawa on the right of child to health care. http: //www.wma.net/e/policy/ch.htm
3. Hrvatski liječnički zbor. Kodeks medicinske etike I deontologije. Liječničke novine 2002;168:6-8.
4. World Association of Perinatal Medicine. 5. World Congress of Perinatal Medicine. The European Association of Perinatal Medicine. Declaration of Barcelona on the Rights of Mother and Newborn. Barcelona, 2001.
5. Byock I. The ethics of loving care. Health Prog 2000;85:12-9.
6. Melzer SM, Reuben MS. Payment for telephone care. Pediatrics 2006;118:1768-73.
7. Grgurić J. Konvencija o pravima djeteta. U: Ivaniš ević G., ur. Prava djeteta kao pacijenta. Zagreb; Interprint 2002;34-28.
8. Weyl Ben Arush M, Levy R, Eid J and Makhoul S. 641 Seeking for a second opinion in paediatric oncology. Eur J Cancer 2003;1:192-3.
9. Moumjid N, Gafni A, Bremond A, Carrere MO. Seeking a second opinion: do patients need a second opinion when practice guidelines exist? Health Policy 2006.
10. Rosenberg SN, Gorman SA, Snitzer S, Herbst EV and Lynne D. Patients’ reactions and physician– patient communication in a mandatory surgical second opinion program. Med Care 1989;27: 466–77.
11. Pearson SD and Raeke LH. Patients’ trust in physicians: many theories, few measures and little done. J Gen Intern Med 2000;15:509–13.
12. Ong LML, De Haes JCJM, Hoos AM and Lammes FB. Doctor–patient communication: a review of the literature. Social Science & Medicine 1996; 40:903–18.
Ako je dijete zdravo, možda tijekom odrastanja nikad neće zatrebati složeniju medicinsku skrb specijalista iz područja pedijatrijske medicine. Ali ako se kao roditelji nađemo u nezavidnoj situaciji vezanoj za ozbiljno narušeno zdravlje svoga djeteta, nekoliko je ključnih činjenica koje ne bismo smjeli zaobići. Zdravstvene informacije nikad nisu bile dostupnije i raznolikije nego što su danas. Posljedica je to razvoja kulture informatič kog doba , ali i razvoja primijenjenih znanstvenih spoznaja. U najboljoj namjeri da shvate što se doista zbiva sa zdravljem njihovog djeteta, odgovorni roditelji često se otežano snalaze „ u šumi“ brojnih informacija. Kad se takvo stanje upotpuni „bukom“ u komunikaciji nastale zbog istodobnih kontradiktornih preporuka stručnjaka s jedne strane, a savjeta svojih bližnjih, prijatelja i znanaca s druge, situacija postaje još složenija i neugodnija.
DEFINICIJA DRUGOG MIŠLJENJA
Izraz drugo mišljenje (engl. second opinion) u medicinskoj terminologiji moguć e je definirati kao cjelokupni pregled i uvid u zdravstveni status pacijenta radi davanja prijedloga ili preporuke za najbolje medicinske postupke što ih je obavio drugi liječnik, u pravilu specijalist i/ili subspecijalist, tj. liječnik koji nije bio izravno uključen u dosadašnje medicinske preglede i postupke. Preispituju se: ispravnost postavljene dijagnoze, dostatnost dijagnostičkih postupaka, ispravnost predloženog konzervativnog liječenja (kemoterapija, zračenje, farmakoterapija), predloženi plan operativnog liječenja, medicinsko vještačenje ili nadvještačenje u sudskom postupku, medicinsko vješta- čenje za postupak medijacije (rješavanje spora izmedu oštećenog i počinitelja štete, rješavanje spornih problema mirnim putem) i dr.
PRAVO NA DRUGO MIŠLJENJE
Pravo na drugo mišljenje postaje važna sastavnica suvremene medicinske doktrine.
U svojoj kliničkoj praksi sve češće susreć emo roditelje koji su i prije dobivenog stručnog mišljenja već „obilato“ informirani o problemima svoga djeteta. Te „baze podataka“ iz kojih se crpi informacija su različte: od stručnih i specijaliziranih časopisa, preko internetskih stranica, pa sve do „iskustvenih“ spoznaja bliže okoline. Uza sve dobronamjerne savjete treba se čuvati upozorenja poslovice koja kaže da je put u pakao popločen dobrim namjerama!

Jedno je sigurno, i prema mome mišljenju to bi trebala biti osnovno polaziš te prije svakog traženja cjelovite informacije: svako dijete ima pravo na zdravlje, a roditelj pravo na jasnu i cjelovitu informaciju o dijagnozi, preporučenom liječenju te pravo na cjelovitu obavijest o svim opcijama koje su znanstveno utemeljene i prikladne za medicinsku praksu (1–8).
Posebice je važno da to pravo bude na cjelovit i razumljiv način iskorišteno prije planiranih većih medicinskih zahvata ili postupaka (kao što su, primjerice, invazivna dijagnostika, složeniji kirurški postupci, agresivna farmakološka terapija i sl.). Suočen s ozbiljnim medicinskim problemom svog djeteta, roditelj uvijek ima pravo i odgovornost prihvatiti ili odbiti preporučen medicinski postupak. Što je djetetova dijagnoza ozbiljnija i što je drastičniji ili riskantniji predloženi tretman, to je u pravilu više razloga zbog kojeg će roditelji možda zatražiti drugo medicinsko mišljenje. U takvim se situacijama očekuje da im njihov nadležni liječnik pruži potporu i da s razumijevanjem gleda na njihovu potrebu za drugim mišljenjem (tablica 1). Potreba za traženjem drugog mišljenja svoju važnost dobiva posebice u okruženju suvremene medicine koja, zahvaljujuć i razvoju struke, za iste bolesti nudi različite opcije liječenja. Sustav osiguranja od zdravstvenog rizika i drugi „medikolegalni“ razlozi potaknuli su razvoj nezavisne procjene medicinskih postupaka. Potraga za drugim mišljenjem može biti i posljedica neostvarenog povjerenja koje je nužno u „zdravom“ odnosu nadležni liječnik-dijete-roditelj.
U razvijenim zemljama svijeta mnogi programi medicinske skrbi kao obvezujuć u ili preporučljivu sastavnicu uključuju i drugo mišljenje, radi osiguranja visokog stupnja kvalitete zdravstvene usluge. Takvi sustavi često imaju jasno razrađene i popise procedura koje prije primjene moraju biti potvrđene kao nužne i najpovoljnije, služeći se baš konceptom drugog mišljenja (9–12).
Hrvatsko zakonodavstvo u području prava bolesnika jasno određuje da svaki pacijent ima pravo na zahtjev dobiti i zdravstvenu uslugu drugog mišljenja. U hrvatskoj praksi takvi zahtjevi još su relativno rijetki ako se računaju samo oni koji su prošli formalni put ostvarenja. U praksi se roditelji često oslanjaju na iskustvo svoje bliže zajednice, svojih prijatelja i osoba u koje imaju povjerenja, tražeći odgovore na pitanje: je li taj liječnik dobar i odgovoran ili je pak poznat u narodu kao „stručnjak“. Za te se informacije vežu one: „On je liječio i dijete našeg rođaka ili prijatelja, bili su zadovoljni s tretmanom i ishodom.„ Premda će zaključivanje na temelju „iskustva bližnjih“ najvjerojatnije također pomoći prilikom donošenja odluke, ne možemo reći da je ono znanstveno utemeljeno i da u konačnici jamči ispravnost odluke. Takve savjete niti u kojem slučaju ne možemo svrstati u kategiju pojma: drugo medicinsko mišljenje. Pitanje je i u kojoj mjeri je liječnik čije mišljenje podliježe reviziji motiviran ohrabriti bolesnika, roditelja/skrbnika u traženju drugog mišljenja.
U prikladno uređenim sustavima medicinske prakse, tj. u centrima izvrsnosti, posebice se njeguje vrijednost timskog rada, kolegijalnog formalnog ili neformalnog savjetovanja, ali i poštivanje obveze iznošenja svih važnijih medicinskih prijepora na stručnim kolegijima, kako bi se razjasnile moguće dvojbe ( različite medicinske strategije i pristupi u provedbi medicinskog plana). To su primjeri sustavnog i korisnog načina međukolegijalne suradnje (tablica 2).
Je li odgoda medicinskog postupka zbog zatraženog drugog mišljenja riskantna?
U zoni hitne i neodgodive medicinke pomoći značajno je ograničena moguć nost dobivanja na zahtjev drugog stručnog, nepristranog mišljenja od povjerenja. Zavisno od prirode bolesti, roditelj se koji put odlučuje za početak lije- čenja bez odgode, ali u većini slučajeva traženje drugog mišljenja ne bi trebalo uzrokovati predugu odgodu tretmana najprikladnijeg postavljenoj dijagnozi i prilagođ enog djetetovoj cjelokupnoj potrebi. Rizik od razumne kratke odgode zbog traženja drugog mišljenja ne bi trebao biti veći od rizika koji ide uz prihvaćanje medicinskog postupka liječnika koji se iz bilo kojeg razloga ne čini stručno doraslim u cjelovitosti sagledati djetetov zdravstveni problem. Srećom, prema knjizi „Odluke temeljene na informaciji“ Američkog društva za maligne tumore opće je prihvaćen stav da se „stručnjaci u većini slučajeva slažu i da dobivanje više mišljenja ne uzrokuje opasno odgađanje preporučenog liječenja.“ (tablica 3). Priprema za traženje drugog mišljenja Roditelj koji traži drugo medicinsko mišljenje za svoje dijete mora se pobrinuti da svi medicinski zapisi, dokumenti i opažanja važna za zdravstvenu procjenu, povijesti bolest, nalazi i mišljenja, laboratorijski, radiološki, ultrazvučni i drugi nalazi dostupni prvom liječniku budu dostupni i specijalistu koji će donositi drugo mišljenje. Svi ti izvori važni za stručnu prosudbu moraju se dati specijalistu na uvid dovoljno vremena prije održanog sastanka. Poštivanjem tog pravila izbjeći će se nepotrebno kašnjenje, ponavljanje testova i dodatni troškovi ovog postupka. Za očekivati je, dakako, da specijalist koji daje drugo mišljenje ima i pismeni trag o prvom mišljenju liječnika. Danas se u svijetu, ali i u nas na medicinskom tržištu nalaze servisi koji omoguć avaju i on-line konzultaciju i dobivanje drugog mišljenja. Prije eventualnog odabira takve opcije od velike je važnosti točno procijeniti dosege, vjerodostojnost i vrijednost takvih ponuđenih sustava.
Kako iskoristiti dobiveno drugo mišljenje?
Drugo mišljenje može biti od životne važnosti, posebice u slučajevima kad se odlučuje o medicinskim postupcima zna- čajnim za život. Drugo mišljenje može dati odgovore na pitanja kao što su: Je li prvotno postavljena dijagnoza točna? Hoće li dijete dobiti terapiju zasnovanu na naprednoj tehnologiji i sadašnjem standardu najbolje prakse? Je li kirurški zahvat najbolja opcija? Koji su rizici ili moguće komplikacije tretmana? Koje je najprikladnije vrijeme za početak liječenja?
ZAKLJUČNO RAZMATRANJE
Drugo mišljenje može umiriti roditeljsku opravdanu zabrinutost potvrdom da se prema njegovom djetetu primjenjuje najprikladnije i najuspješnije liječenje. Analitičari paradigme drugog mišljenja preporučuju roditeljima da potraže drugo mišljenje, posebice u slučajevima kad od izabranog liječnika čuju riječi “uglavnom”, “moguće je “, “vjerojatnost”, “rizik” “rijetko” i slične riječi. Ponukani propustima iz medicinske prakse, također se preporuča potražiti drugo mišljenje kad je prva preporuka “ čekati i vidjeti”. Neki procesi brzo napreduju! S druge pak strane paradigma drugog mišljenja, smirenost koju donosi spoznaja da je riječ o pravom izboru, u vremenima iskušenja i sučeljavanja s djetetovom bolešć u, nema prihvatljivu alternativu. Tu dolazimo do važne, i često nedovoljno prepoznate točke: drugo mišljenje ne znači istodobno da je i bolje i kvalitetnije mišljenje od prvoga, ono je baš ono kako se i zove: drugo mišljenje. U slučaju da se drugo mišljenje temeljito razlikuje od prvoga, otvara se potreba organiziranja zajedničkog sastanka na kojem bi, osim liječnika koji su donijeli prvo i drugo mišljenje, sudjelovali i roditelji bolesnog dijeteta, kako bi im se u mirnom okruženju pomoglo u donošenju važne odluke. Jer u trenutcima djetetove bolesti najmanje je potrebna zbunjenost roditelja ponuđenim opcijama. Ako nije lako organizirati sastanak više stručnjaka na jednome mjestu zbog prostornih, vremenskih, financijskih ili drugih razloga, u pomoć mogu priskočiti nove tehnologije, kao primjerice videokonferencija ili slični načini komunikacije na daljinu. Iskrenost, jasno i razložno razmatranje, bez nepotrebne ljutnje zbog eventualnog različitog pogleda na problem, u tim je trenutcima od velike važnosti i značajno olakšava dijalog. Ne smije se zaboraviti da je jedini smisao i konačni cilj: na najbolji način pomoći bolesnom djetetu. Rijetko se potraži i treće mišljenje, a ono je, na žalost, baš ono kako se i zove: treće mišljenje.
LITERATURA
1. Konvencija o pravima djeteta. Dijete i društvo 1999;47-74.
2. World Medical Association. Declaration of Otawa on the right of child to health care. http: //www.wma.net/e/policy/ch.htm
3. Hrvatski liječnički zbor. Kodeks medicinske etike I deontologije. Liječničke novine 2002;168:6-8.
4. World Association of Perinatal Medicine. 5. World Congress of Perinatal Medicine. The European Association of Perinatal Medicine. Declaration of Barcelona on the Rights of Mother and Newborn. Barcelona, 2001.
5. Byock I. The ethics of loving care. Health Prog 2000;85:12-9.
6. Melzer SM, Reuben MS. Payment for telephone care. Pediatrics 2006;118:1768-73.
7. Grgurić J. Konvencija o pravima djeteta. U: Ivaniš ević G., ur. Prava djeteta kao pacijenta. Zagreb; Interprint 2002;34-28.
8. Weyl Ben Arush M, Levy R, Eid J and Makhoul S. 641 Seeking for a second opinion in paediatric oncology. Eur J Cancer 2003;1:192-3.
9. Moumjid N, Gafni A, Bremond A, Carrere MO. Seeking a second opinion: do patients need a second opinion when practice guidelines exist? Health Policy 2006.
10. Rosenberg SN, Gorman SA, Snitzer S, Herbst EV and Lynne D. Patients’ reactions and physician– patient communication in a mandatory surgical second opinion program. Med Care 1989;27: 466–77.
11. Pearson SD and Raeke LH. Patients’ trust in physicians: many theories, few measures and little done. J Gen Intern Med 2000;15:509–13.
12. Ong LML, De Haes JCJM, Hoos AM and Lammes FB. Doctor–patient communication: a review of the literature. Social Science & Medicine 1996; 40:903–18.
Kategorija: Klinička zapažanja
Broj: Vol. 51, No 1, siječanj - ožujak 2007
Autori: A. Kljenak, M. Žganjer, F. Jurić, F. Bartolek, K. Rozman
Referenca rada:
DOI: