U radu je prikazana problematika saslušavanja djeteta kao svjedoka u kaznenom postupku, posebice kad je riječ o zlostavljanom djetetu, koje je oštećeno kaznenim djelom, i prikazan je slučaj saslušanja zlostavljanog djeteta u kaznenom postupku, izvan suda, u specijaliziranoj ustanovi. Također je iznesen način psihologijske procjene zlostavljanog djeteta.
Deskriptori: ZLOSTAVLJANJE DJETETA – zakonodavstvo, psihologija; RAZGOVORI – metode; DJEČJA PSIHOLOGIJA; KRIMINOLOGIJA

UVOD
Cilj je kaznenog postupka da svaki po- činitelj kaznenog djela bude uhvaćen i kažnjen, ali i da se spriječi neopravdan kazneni progon nedužne osobe. Zato je nužno poštivanje pravila "… kojima se osigurava da nitko nedužan ne bude osu- đen, a da se počinitelju kaznenog djela izrekne kazna ili druga mjera uz uvjete koje predviđa zakon i na temelju zakonito provedenog postupka pred nadležnim sudom" (čl. 1. Zakona o kaznenom postupku) (1).
Sud temelji presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnoj raspravi. Sud nije vezan posebnim formalnim dokazima pa može donijeti presudu na temelju izjava svjedoka, koji su često glavni dokazi. Ispitivanje svjedoka, kad su to odrasle osobe, i ocjenjivanje njihove izjave predmet su mnogih stručnih tekstova i rasprava, u kojima se razmatra način ispitivanja svjedoka, vrijednost i vjerodostojnost izjave, moć zapažanja osobe koja daje izjavu, jasnoća sjećanja s obzirom na protek vremena, itd. Kad je svjedok dijete, tad su potrebni osobit pristup i oprez, i to iz više razloga. Dijete ima drukčiju moć zapažanja i izjavljivanja od odraslih, i u kvalitativnom i kvantitativnom smislu, te se saslušanju djece pristupa uz pomoć stručnjaka: psihologa, defektologa i dr.
No kad je dijete oštećeno u postupku, i to kad je žrtva zlostavljanja, to je sasvim posebna situacija koja nalaže osobiti angaž man: s jedne strane potrebno je učiniti sve da se dijete dodatno ne traumatizira ispitivanjem o predmetnom događaju, a s druge strane je praktički nemoguće dobiti relevantnu izjavu bez pomoći posebno educirane osobe.
Sudovi u Hrvatskoj imaju stalno zaposlene stručne suradnike potrebnih profila kao što su socijalni pedagozi – defektolozi i socijalni radnici, koji sudjeluju u postupku u skladu sa zakonom. No često sve navedeno nije dovoljno da bismo došli do željenog rezultata, a to je onaj s početka teksta: "...da nitko nedužan ne bude osu- đen, a da se počinitelju kaznenog djela izrekne kazna ili druga mjera uz uvjete koje predviđa zakon i na temelju zakonito provedenog postupka pred nadležnim sudom." Jer, ako zamislimo situaciju u kojoj dijete u sudnici svjedoči o detaljima zlostavljanja što ih je trpjelo od strane optuž enog, koji je uz ostale sudionike u postupku prisutan u sudnici, i još k tome mora odgovarati na pitanja s tim u vezi, jasno je da teško možemo očekivati kvalitetnu izjavu takvog preplašenog, traumatiziranog djeteta. Zato se često događalo da se u takvim postupcima zbog nedostatka dokaza donose oslobađajuće presude. Angažiranjem stručnih suradnika koji bi ispitivali djecu učinjen je korak naprijed, no tek nabavom tehničke opreme, tzv. video- linkova za sudove, stvoreni su preduvjeti za netraumatizirajuće ispitivanje djece u sudskom postupku, na način da dijete ispituje stručna osoba u izdvojenoj prostoriji, a ostali sudionici u postupku putem video-linka iz druge prostorije prate očitovanje te putem monitora, odnosno slušalica postavljaju pitanja.

R a z g o v o r   s   d j e t e t o m  -  s m j e r n i c e
Sve je veći broje djece koja zbog sumnje na različite oblike zlostavljanja i zanemarivanja dolaze na psihologijsku obradu i / ili vještačenje. Od stručnjaka se u takvim situacijama očekuje da od djeteta dobije što detaljniju i autentičniju izjavu o okolnostima zlostavljanja (forenzička obrada). Ovo je pogotovu slučaj u situacijama kad ne postoje tjelesne ozlijede, tj. dokazi (modrice, prijelomi ili genitalne ozljede), pa se optužba uglavnom zasniva na djetetovoj izjavi. Razgovor koji će stručnjak mentalnog zdravlja voditi s djetetom u tom će slučaju biti od najvećeg značenja, kako za procjenu tako i za pokretanje kaznenog postupka, a poslije i za terapijsku intervenciju (2).
Važno je da prije razgovora s djetetom ispitivač prikupi što više informacija iz ostalih izvora, npr. iz škole, službe socijalne skrbi (tko je suspektni zlostavljač, imena članova obitelji, s kim je dijete prije razgovaralo). Ime i uloga suspektnog zlostavljača u djetetovom životu mora biti 1 Poliklinika za zaštitu djece grada Zagreba 2 Grad Zagreb, Ured za zdravstvo i socijalnu skrb Adresa za dopisivanje:
Zdravko Miočević, Poliklinika za zaštitu djece grada Zagreba, Argentinska 2, 10 000 Zagreb poznata, kako bi ispitivač znao u kojem će smjeru voditi razgovor s djetetom, ali njegovim se imenom ne smije služiti prije nego što ga dijete samo spomene. Dobro je ako ispitivač prije razgovora sazna koji su ljudi (članovi obitelji, prijatelji, učitelji) značajni u djetetovom životu te da razgovarajući s njima i nezlostavljajuć im roditeljem sazna što više o djetetovom ponašanju, navikama, odnosu sa suspektnim zlostavljačem. Kroz razgovor s nezlostavljajućim roditeljem ispitivač će također dobiti informaciju o tome ima li dijete od tog roditelja potporu koja mu je potrebna ili možda taj roditelj (u želji da zaštiti suspektnog zlostavljača) poku- šava inducirati dijete i utjecati na njegovu izjavu. Ukoliko nezlostavljajući roditelj vrši pritisak na dijete u pogledu njegove izjave, valja poduzeti mjere da se to spriječ i i dijete zaštiti od takve vrste zlostavljajuć eg ponašanja.
Također je važno obratiti pozornost na to tko dijete vodi na razgovore. Naime, iako se u zapadnim zemljama takvo što više nikako ne može dogoditi, kod nas se još i sad događa da na psihologijsku obradu ili vještačenje dijete dovodi suspektni zlostavljač (pogotovu ako je riječ o članu obitelji). Ovo svakako treba spriječiti jer je u takvim okolnostima djetetova elementarna sigurnost ugrožena, pa je vjerojatnost da dobijemo njegovo istinito i detaljno očitovanje bitno smanjena.
Prije početka samog razgovora tako- đer je važno osigurati za to prostorne uvjete. Razgovor treba voditi u prostoriji koja je zvučno dobro izolirana tako da dijete ne čuje zvukove izvana, te da za vrijeme razgovora druge osobe ne ulaze u prostoriju. Naime, zlostavljana djeca (pogotovu ona seksualno zlostavljana) često su za vrijeme zlostavljanja bila izložena različ itim prijetnjama da će im se nešto dogoditi ako "izdaju tajnu", odnosno sve kažu. Ako dijete ima osjećaj da netko izvan prostorije može čuti razgovor, postoji vjerojatnost da se zatvori i odbija govoriti o zlostavljanju (3).
Prije početka razgovora o samom događ aju važno je procijeniti razvojni stupanj, verbalnu sposobnost i zrelost djeteta. Ovo je osobito važno kako bi ispitivač znao na koju vrstu pitanja dijete može odgovoriti, na koji način treba voditi razgovor te koje tehnike je bolje primjenjivati. Istraživanja pokazuju da vrsta pitanja i ponašanje ispitivača u znatnoj mjeri utje- ču na količinu informacija koju će dijete dati (4).
Informacije o razvojnom stupnju i verbalnoj sposobnosti djeteta poslije se mogu pokazati važne i u kontekstu vjerodostojnosti njegove izjave. To možemo procijeniti uključujući dijete u jednostavne igrice te davanjem različitih zadataka. Ovaj dio razgovora može poslužiti i kao način za stvaranje odnosa s djetetom te postupan prijelaz u dio razgovora vezan za samo zlostavljanje. Poželjno je da u dijelu razgovora o okolnostima zlostavljanja dijete samo pokrene razgovor o tome, poticaj od strane ispitivača može doći u obliku npr. pitanja: "Reci mi zašto si danas došao / došla k meni" i sl.
Zadatak ispitivača u ovom dijelu razgovora je:
1. Otkriti koje je djelo počinjeno, tj. što se dogodilo, utvrditi je li se dogodilo jednom ili više puta (ukoliko se dogodilo više puta, istražiti svaki događaj ako je to moguće),
2. Saznati tko je zlostavljač / zlostavljač i (ako se to otprije ne zna),
3. Saznati što više pojedinosti vezanih za okolnosti zlostavljanja (odjeća, lokacija, vremenski okvir, eventualno služenje prijetnjama, metode prisile, ozljede),
4. Pitati o mogućim svjedocima. Prilikom ovakvog razgovora svakako se treba služiti različitim pomagalima koja olakšavaju dobivanje informacija od djeteta i uz pomoć kojih možemo dobiti detaljniju izjavu. Osim toga, upotreba pomagala za vrijeme razgovora smanjuje djetetovu anksioznost. Pomagala mogu biti slike tijela, lutke, bojice, pasteli, flomasteri, plastelin, sličice s licima i osjećajima.
Osim što je važno da dobije djetetovu izjavu, za psihologa koji radi procjenu uvijek je važno da proces prikupljanja informacija od djeteta bude što "bezbolniji za dijete" i da ne bude izvor njegove tzv. sekundarne traumatizacije.
O p ć e n i t o   o   s l u č a j u U kaznenom predmetu koji je vođen pred jednim sudom u Hrvatskoj protiv N.N., zbog kaznenog djela iz čl. 192 st. 5. Kaznenog zakona (KZ) (5), (u skladu sa čl. 55. Zakona o sudovima za mladež (6), osobni podatci o osobama u postupku su tajni), optužnica je teretila oca da je u više navrata tijekom 2000. godine izvršio nad svojim maloljetnim sinom kazneno djelo opisano u čl. 192., st. 5. - spolni odnošaj s djetetom, i to za kvalificirani oblik osnovnog djela, gdje su nastupile teške posljedice za djetetovo zdravlje. Za taj kvalificirani oblik navedenog kaznenog djela predviđena je kazna zatvora u trajanju od najmanje pet godina ili kazna dugotrajnog zatvora, a optuženik se nalazio u pritvoru od podizanja optužnice.
Spomenutom ocu se stavlja na teret i kazneno djelo opisano u članku 213 KZ - zapuštanje i zlostavljanje djeteta ili maloljetne osobe, zbog tjelesnog zlostavljanja istog djeteta, što je tek usputno bilo predmet ovog saslušanja jer je neosporno utvrđeno već prije u postupku. Osim toga, prema optužnici koja je podignuta na sudu protiv drugog člana šire obitelji tog istog djeteta, spomenuti je optuž en da je, prema izjavi svjedoka i samog dječaka, dječaku u više navrata omoguć avao gledanje pornografskih filmova te se na druge načine neprihvatljivo ponaš ao u djetetovoj prisutnosi (čl. 197 KZ , Upoznavanje djece s pornografijom). Iz navedenog je razvidno da je postojala osnovana sumnja da je dječak tijekom duljeg razdoblja bio izložen emocionalnom, tjelesnom, seksualnom, a poslije i institucionalnom zlostavljanju, što je sve, prema nalazu stručnjaka, ostavilo vidne tragove na njegovom mentalnom zdravlju.
Pošto je početno utvrđeno da je dječak tjelesno zlostavljan – otac ga je kroz dulje razdoblje teško tjelesno kažnjavao - Centar za socijalnu skrb ga je izdvojio iz obitelji, koja je inače teškog socijalnog stanja, što je vjerojatno dijelom iniciralo zlostavljajuć a ponašanja u toj obitelji. Nakon toga je kroz psihološku obradu postavljena sumnja na seksualno zlostavljanje. Dječaka su u više navrata psihološki obrađivale zdravstvene službe. Isto tako u više navrata je saslušavan za potrebe sudskog postupka, što je dodatno traumatiziralo već ionako teško traumatiziranog dječaka.
Kako je tijekom jednog od prijašnjih razgovora s jednom od sudskih vještakinja koje su ga saslušavale zbog sumnje na seksualno zlostavljanje, dječak iznio tvrdnju da ga je otac u tri navrata prisilio na inkriminiranu radnju, a poslije tu istu tvrdnju više nikad nije ponovio, sudac je, uzevši u obzir izostanak drugih dokaza, neke nepodudarnosti u izjavama te sve druge relevantne okolnosti, a i težinu djela, posljedice te kaznu za takvo djelo, odluč io još jednom uz pomoć stručnjaka sa- slušati dijete u vezi s očevim seksualnim zlostavljanjem. Za tu je svrhu angažirao stalnu sudsku vještakinju – psihologa, u skladu sa Zakonom o sudovima za mladež (NN 111/97,27/98, 12/02)(6), koja je trebala u prostorijama suda, putem spomenutog video- linka ispitati dječaka, i to nasamu u odvojenoj prostoriji, dok ostali sudionici u postupku, sudac, državni odvjetnik, optuž enik i njegov branitelj prate ispitivanje u drugoj prostoriji, te mogu putem slušalica postavljati pitanja vještakinji. Time se u značajnoj mjeri izbjegava dodatna traumatizacija, jer dijete nije u istoj prostoriji sa zlostavljačem i ostalim sudionicima koji prate prijenos njegove izjave. No dječak odbija poći na sud i dati izjavu, pa ga sudac odlučuje saslušati izvan prostora suda, u Poliklinici za zaštitu djece grada Zagreba, Argentinska 2. Naime, Izmjenama i dopunama Zakona o sudovima za mladež (NN 12/02) u članku 119 st.3, toč. 3 kojim je izmijenjen čl. 119 navedenog Zakona, predviđeno je: " Djeca i mlađi maloljetnici kao svjedoci oštećeni kaznenim djelom iz članka 117 ovoga Zakona mogu se, umjesto u sudu, ispitati u svome stanu ili drugom prostoru u kojem borave, ili u centru za socijalnu skrb."
S p e c i j a l i z i r a n a   u s t a n o v a 
Poliklinika za zaštitu djece grada Zagreba počela je s radom u prosincu 2002. godine, osnivač joj je grad Zagreb, te se kao zdravstvena ustanova specijalistič ko-konzilijarne zaštite bavi psihotraumatiziranom djecom, od slučajeva njihova zlostavljanja i zanemarivanja do drugih oblika psiholoških tegoba. Tim Poliklinike čine psiholozi, psihijatri, pedijatar, defektolozi, socijalni radnici, pravnik, medicinske sestre i prateće osoblje. Oni su svi, uz osnovno obrazovanje, posebno educirani na raznim tečajevima u zemlji i inozemstvu za rad s djecom koja imaju spomenute poteškoće.
Osim toga, Poliklinika je sredstvima grada Zagreba, razumijevanjem Gradskog ureda za zdravstvo i socijalnu skrb, tehnički opremljena da može provoditi saslušanja ovakvog tipa. Također, u Poliklinici je moguće snimati forenzičke razgovore sa zlostavljanom djecom, što je iznimno važno, jer su ta djeca često toliko traumatizirana zlostavljanjem da tek pred educiranim stručnjakom, katkad tek nakon višemjesečnih razgovora, pristanu progovoriti o svojim traumama. Mogućnost snimanja ili video-prijenosa terapijskih postupaka također je od posebnog značenja, i to za educiranje stručnjaka, koji na taj način imaju jedinstvenu priliku izravnog uvida u takve terapijske postupke, koji ne bi bilo moguće ostvariti pred djetetom.
P r i k a z   s l u č a j a
Kako je već spomenuto, županijski sudovi u Hrvatskoj opremljeni su uređajima za video- vezu koji omogućuju da se dijete ispituje u odvojenoj prostoriji, a ostali sudionici prate sudski postupak u drugoj prostoriji. No ovaj dječak je odbijao ući u zgradu suda, te je ispitivanje bilo nemoguć e. Tad je sudac odlučio ispitati dje- čaka u Poliklinici za zaštitu djece grada Zagreba, i dječak je prihvatio ispitivača. Cijeli postupak prema dječaku proveden je uz primjenu psihologijskih postupaka koji su omogućili da se dječak osjeća što je moguće ugodnije s obzirom na situaciju. To je za dječaka bio samo još jedan razgovor sa psihologom, koji je protekao u opuštenom, neprijetećem ugođaju, bez ikakvih naznaka da je riječ o sudskom procesu, i bez djetetova kontakta s optu- ženim i ostalim sudionicima u postupku. Time je maksimalno izbjegnuta dodatna traumatizacija dječaka, što je svakako jedno od najvažnijih postignuća ovakvog načina ispitivanja.
Ispitivanje spomenutog dječaka uspješ no je provedeno, i nije bilo kontakta s optuženim i ostalim sudionicima u procesu. Provedeno je u dva susreta od po 40 minuta, te na način koji obuhvaća uobi- čajene suvremene metode psihologijskog ispitivanja zlostavljanog djeteta, uz moguć nost da sudionici postavljaju putem slušalice dodatna pitanja ispitivaču, koji ih je na odgovarajući način upućivao djetetu. Optuženom nije dokazano kazneno djelo po čl. 192, st. 5 - spolni odnošaj s djetetom - kvalificirani oblik (teške posljedice za zdravlje), a potvrđeni su drugi oblici zlostavljanja (fizičko zlostavljanje te izlaganje djeteta pornografiji), te je u skladu s tim sudac i donio presudu, utemeljenu na izjavi dobivenoj ovim ispitivanjem.

LITERATURA
1. Zakon o kaznenom postupku – Narodne novine 62/03.
2. Buljan-Flander G, Kocijan-Hercigonja D. Zlostavljano i zanemareno dijete. Marko M, Zagreb, 2002.
a 3. Buljan-Flander G. Kako razgovarati sa seksualno zlostavljanim djetetom. Dijete i društvo, 2001;3: 215-21.
4. Craig RA , Scheibe R, Raskin DC, Kircher JC,- Dodd DH. Interviewer questions and content analysis of childrens' statements of sexual abuse. Applied Developmental Science 1999;2:77-85.
5. Kazneni zakon RH, Narodne novine 110/97. 6. Zakon o sudovima za mladež – Narodne novine 111/97, 27/98, 12/02.